Jedan od najvrednijih i najtragičnijih dokumenata evropske istorije, poslednje pismo Meri, Kraljice Škotske, napisano svega nekoliko sati pre njenog pogubljenja 1587. godine, ponovo je izloženo javnosti, prvi put u ovom obimu posle više od dve decenije. Manuskript, koji je vekovima čuvan u strogo kontrolisanim uslovima, izložen je u Pert muzeju u Škotskoj do 26. aprila 2026, u okviru najvećeg predstavljanja ovog artefakta u modernoj istoriji Škotske.
Dokument koji je preživeo vreme, ratove i revolucije
Pismo je napisano u ranim jutarnjim satima 8. februara 1587., u zatvorskoj ćeliji dvorca Fotheringhay. Meri se u pismu obratila svom šuraku, francuskom kralju Henriju III, upozoravajući ga da će biti pogubljena „u osam ujutru, kao kriminalac“, što je i zabeleženo u originalu. Ovaj dokument, ispisan svega šest sati pre njenog pogubljenja, nudi izuzetno retku emotivnu i političku ispovest žene koja je čitav život bila na raskršću verskih sukoba, dvorskih intriga i borbe za krunu. Pismo je tokom vekova putovalo preko mora, čuvalo se u arhivskim riznicama i preživelo i Francusku revoluciju, čineći ga jednim od najintrigantnijih svedoka evropske prošlosti.
Velika izložba koja ruši rekorde
Otkako je otvorena krajem januara, izložba privlači rekordne posete i izazvala je interesovanje širom zemlje, toliko da su uvedeni vremenski slotovi za ulazak kako bi se kontrolisale gužve. Stručnjaci kažu da je moć pisma u njegovoj autentičnosti: pokazuje retku, opipljivu vezu s istorijskim trenutkom čiji odjek traje gotovo pet vekova. Pismo kraljice Meri Stjuart predstavlja centralni deo velikog izložbenog programa, u partnerstvu s Nacionalnom bibliotekom Škotske, koja ga je ustupila iz svojih strogo zaštićenih depoa, gde se dokument retko iznosi zbog osetljivosti i starosti.
Zašto pismo i danas fascinira?
Istoričari ističu da je Meri Stjuart u svom poslednjem obraćanju pažljivo gradila narativ koji će oblikovati njen posthumni identitet. U pismu ona tvrdi da je njena smrt rezultat verskog progona i njenog legitimnog prava na englesku krunu, čime je već tada usmerila način na koji će je istorija pamtiti. Upravo zato, poslednje pismo nije samo testament jedne kraljice, već i strateški dokument žene koja je, suočena sa smrću, želela da definiše svoju ulogu u istoriji. Danas, ono stoji kao simbol političkog prkosa, lične tragedije i trajnog uticaja na škotski identitet.
